Naš stručni tim savjetuje

Polazak u školu za dijete i njegovu obitelj donosi mnogo promjena, pa je pravovremena priprema djeteta za taj veliki korak od velike važnosti. Priprema za školu ne odnosi se samo na godinu prije polaska u školu, jer spremnost za školu podrazumijeva sposobnosti i vještine koje se razvijaju od najranije djetetove dobi. Škola pred djecu stavlja određene zahtjeve, za koje djeca, kako bi im mogla udovoljiti moraju dostići određenu razinu spremnosti – tjelesnu, socio-emocionalnu i spoznajnu spremnost.

Prije upisa u prvi razred utvrđuje se spremnost djeteta od strane stručnog povjerenstva. To podrazumijeva sistematski zdravstveni pregled u ambulanti školske medicine te testiranje djeteta u matičnoj školi kod stručne službe (razgovor uz provjeru osnovnih vještina). Ako sistematski pregled i testiranje djeteta ukažu da još nije dostiglo onu zrelost koja omogućava udovoljavanje školskim zahtjevima, savjetuje se odgoda početka školovanja za godinu dana.

Pitanje koje često “muči” roditelje je „Mora li dijete naučiti čitati i pisati prije polaska u školu?“. Dijete ne mora znati pisati čitati prije polaska u školu, ali trebalo bi razvijati razne sposobnosti i vještine koje su uvjet za savladavanje tih i drugih školskih izazova. Predčitalačke i predpisalačke vještine podrazumijevanju prepoznavanje i proizvodnju rime, slogovnu sintezu i analizu (spajanja slogova u riječi i obratno, rastavljanje riječi na slogove), izdvajanje prvog i zadnjeg glasa u riječima, glasovnu sintezu i analizu (spajanja glasova u riječi i obratno, rastavljanje riječi na glasove, odnosno „slovkanje“) te grafomotoričke vještine. Ove vještine razvijaju se od djetetovog rođenja, pa je za njihov razvoj nužno pružiti djetetu poticajno okruženje, u kojem je roditelj primjer ponašanja djetetu, u kojem se redovito čita, piše, crta i u kojem je dijete okruženo dječjim knjigama prema njegovu interesu. Kroz druženje s knjigom dijete uči kako se drži knjiga, da tekst ide s lijeva na desno, odozgo nadolje te kako se knjiga lista, što je od velikog značaja jer djeca kad krenu pisati često zrcale slova, pišu s desna na lijevo ili odzdo prema gore.

U ovoj dobi se očekuje da djeca poznaju boje, vremenske odnose (godišnja doba, dani u tjednu, jutro, večer, prije, poslije) te prostorne odnose (lijevo, desno, gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad). Očekuje se da dijete pravilno izgovara sve glasove, pravilno se gramatički izražava (koristi množinu i jedninu, zamjenice, rod i padež), verbalno definira jednostavne pojmove (od čega su, čemu služe, sličnosti , razlike…), verbalno iskazuje sličnosti i razlike među pojmovima te da zna prepričati kraći događaj ili priču u pravilnom slijedu. Dijete treba usvajati i različite predmatematičke vještine, poput razvrstavanja predmeta prema određenom svojstvu (boja, veličina, oblik), uočavanja sličnosti i različitosti, prepoznavanja brojki, razumijevanja pojmova više, manje, duži, kraći, oduzmi, dodaj…, razumijevanja dodavanja ili oduzimanja uz konkretne objekte, nizanja predmeta i održavanje slijeda. Često veliki naglasak stavljamo na spoznajne zahtjeve koje škola stavlja pred djecu. Međutim, socio-emocionalna zrelost izuzetno je bitna kako bi se dijete lakše snašlo i kako bi prilagodba na novo okruženje bila što lakša.

Djeca trebaju biti samostalna u brizi o sebi, vješta u komunikaciji s vršnjacima i odraslim osobama, razvijenih radnih navika, strpljenja, sposobna kontrolirati svoje emocije, surađivati, tražiti pomoć, rješavati konflikte, brinuti o svojim stvarima. Stvorite djetetu radne navike kroz male obaveze, kao što su pospremanje sobe, kreveta, postavljanje pribora na stol… Potaknite dijete da samo donosi male odluke (npr. koju priču želi da mu pročitate, koju majicu će obući). Pokažite entuzijazam kada želi nešto samo učiniti, iako mu za to treba puno više vremena i pohvalite ga za uloženi trud. Pripremite dijete za situacije u kojima treba biti samostalno – uvježbajte s djetetom put do škole, adresu stanovanja, čuvanje i pripremu knjiga i ostalog pribora za školu, upoznajte ga s osobama koje će se o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti…

U ovoj dobi djeca počinju uspoređivati sebe s vršnjacima, a uskoro kreću i prva vrednovanja u školi. Stoga je važno njegovati i razvijati samopouzdanje djeteta. Važno je pohvaliti djetetovo konkretno ponašanje, omogućiti djetetu doživljaj uspjeha kroz aktivnosti u kojima je uspješno, ohrabrivati dijete da se upušta u nove aktivnosti, poticati da završi započeto, da ne odustaje, učiti dijete da promatra vlastiti napredak, učiti da se suočava i prihvaća neuspjeh. Razvijajte djetetove pozitivne stavove i interes prema školi. Ohrabrujte svoje dijete čak i ako imate neugodna sjećanja na Vaše školske dane. Djeca lako i sama osjete nesigurnosti i strahove roditelja.

Govorite o školi kao o mjestu gdje će naučiti puno novoga, upoznati nove prijatelje, imati učitelja koji će mu pomagati. Nikako nemojte dijete plašiti obavezama koje ga čekaju u školi. Prije polaska u školu na vrijeme i u dobrom ozračju s djetetom pripremite njegov prostor za učenje, potrebni pribor i školsku torbu. Neka dijete aktivno bude uključeno u izbor, kako bi priprema za školu dobila na važnosti, stvorilo pozitivan stav o školi i umanjilo strah pred nepoznatim.

Uspostavljanje rutine olakšat će djetetu prilagodbu na promjene – dogovorite s djetetom kako će izgledati njegovo poslijepodne nakon škole (npr. “kad dođem iz škole, prvo ručam, odmorim pola sata, pa onda pišem domaću zadaću”). Nemojte učiti s djetetom, učite ga da to bude njegova odgovornost, ali budite dostupni ako treba pomoć. Ostvarite odnos suradnje i otvorene komunikacije s učiteljicom i stručnim timom škole – podijelite informacije o djetetu koje bi mu mogle olakšati nošenje sa školskim izazovima. Učite dijete da zna tražiti pomoć od Vas i drugih odraslih – recite mu da je učiteljica osoba kojoj se može obratiti za pomoć kad nešto ne razumije ili ima problema. Budite podrška svom djetetu – polazak u školu donosi mnogo novosti u djetetovu funkcioniranju – imat će nove obaveze i odgovornosti, rasporede, zadaće, biti odgovorno za svoje stvari, trebat će se moći snaći u novim, nepoznatim situacijama, novom prostoru, s novim vršnjacima i odraslim osobama. Dajte mu vremena za prilagodbu, pokažite djetetu da vjerujete u njegove sposobnosti, potičite da se osamostaljuje i uči te budite na raspolaganju kad mu zatreba pomoć i podrška.

Detaljnije informacije s dodatnim primjerima kako pomoći djetetu u pripremi za školu pročitajte u Vodiču za roditelje: Ulazak u svijet škole koji je dostupan na poveznici.

Često čujemo o disciplini kao o nečemu negativnom, strogom, krutom, čak se ponekad izjednačava s kažnjavanjem. Međutim, disciplina to nije. Disciplina je proces kroz koji se dijete uči razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja i kontrolirati svoje ponašanje. Disciplina uključuje pohvale, pravila, granice i upute djetetu kako se ponašati. Kažnjavanje, odnosno negativna posljedica bi trebala biti samo jedan mali dio učinkovite discipline. Uspješno discipliniranje trebalo bi u odgoju biti prisutno čitavo vrijeme, a ne samo kada se dijete “loše” ponaša. Važno je znati da svako mijenjanje ponašanja zahtijeva vrijeme i strpljenje te da ove disciplinske metode neće uvijek imati trenutni učinak, ali imaju dugoročan učinak u vidu razvijanja kvalitetnog odnosa roditelj-dijete

Postupci koji nemaju očekivani i željeni utjecaj na ponašanje djece:

• (prazne) prijetnje,
• prečesto/ prerijetko/ neprecizno pohvaljivanje,
• oblikovanje ponašanja djeteta zanemarujući njegove osjećaje  i potrebe (npr. „Kako će se braco osjećati ako samo ti sjediš u mom krilu tijekom čitanja priče?“, a potreba djeteta je Vaša blizina),
• neizravne pokude (npr. „Nisi više beba!“),
• neprimjereno (prečesto/predugo) služenje time-outom,
• fizičko kažnjavanje – dijete ne uči da neka ponašanja nisu prihvatljiva, nego samo zbog straha neće ponavljati nepoželjna ponašanja u roditeljevoj blizini; uči da se tako “rješavaju” problemi.

Kako uspješno provoditi disciplinu?

• Djeca se ponekad ponašaju neprihvatljivo da privuku pažnju – i negativna pažnja je pažnja. Odvojite vrijeme u danu kada ćete se posvetiti samo svom djetetu.
• Primijetite i pohvalite konkretno ponašanje svoga djeteta, tako će ga vjerojatnije i ponoviti – u odgoju pohvala treba biti puno više nego pokuda!
• Dajte djetetu na važnosti – davanjem izbora možete postaviti granice, ali i omogućiti djetetu osjećaj samostalnosti (npr. pitajte: “Želiš li obući žutu ili plavu majicu?“; „Želiš li pokupiti igračke sam ili da ti ja pomognem?“, „Želiš li prvo oprati zube ili obući pidžamu?“). Uvijek na izbor dajte one opcije koje su Vam prihvatljive.
• Dajte djetetu vremena da izvrši Vaš nalog i ponovite mu uputu – budite strpljivi!
• Omogućite djetetu da vidi do čega dovodi njegovo ponašanje, kako bi naučilo iz direktnih posljedica svog ponašanja (npr. ako namjerno potrga igračku više se neće moći s njom igrati, a Vi mu nećete odmah kupiti novu).
• Uskratite privilegije – treba paziti da se djetetu nikad ne uskraćuje nešto od životne važnosti (npr. hrana ili spavanje). Uskratite nešto što je djetetu važno na kratko vrijeme (npr. igračku).
• Primijenite metodu isključenja ili time-out, pogotovo ukoliko djetetovo ponašanje ugrožava njegovu sigurnost ili sigurnost druge djece. Mjesto isključenja treba biti djetetu dosadno mjesto na kojem nema drugih zanimacija, npr. stolica. Neka dijete tamo ostane kratko, nekoliko minuta. Objasnite mu kratko zašto je isključeno. Nakon isključenja ohrabrite dijete na povratak u aktivnosti i poželjno ponašanje.
• Djeca su nervozna i „teška“ kad su umorna – nemojte inzistirati na zadacima ili odlasku negdje ako je dijete umorno.
• Jedna od metoda suočavanja s dječjim bijesom i ljutnjom je ignoriranje, ako izljev ljutnje nije opasan za dijete ili druge.
• Djeca ponavljaju ono što „prolazi“ – ako dijete ima ispad bijesa u trgovini i Vi mu kupite slatkiše da ga smirite, vrlo vjerojatno će to učiniti i sljedeći put kad dođete u dućan – budite dosljedni i čvrsti, neka “ne” bude “ne”.
• Ostanite smireni i sabrani kad se suočavate s dječjim neposluhom – Vaša frustracija može pojačati djetetovu reakciju. Kako djeca odrastaju lakše će izražavati svoje potrebe i lakši će biti dogovori oko pravila, pa tako i Vaše međusobno razumijevanje.

Faza griženje kod djece najčešće se javlja u dobi od prve do treće godine, traje neko vrijeme i prolazi. Iako ne moraju sva mala djeca prolaziti kroz tu fazu, uobičajeno je da se u jasličkim skupinama među djecom javi griženje. Kad dijete počne gristi drugu djecu, to može dovesti do zabrinutosti kod roditelja. Treba razmišljati o griženju kao uobičajenoj fazi u toj dobi. Ako Vaše dijete nekog ugrize, možda ćete se osjećati krivima ili zabrinuto da nešto nije u redu, možda će Vas brinuti reakcije drugih roditelja. S druge strane, ako netko ugrize Vaše dijete, možda ćete se zabrinuti za sigurnost i dobrobit svog djeteta, a možda i ljutiti na dijete koje ga je ugrizlo ili na stručno osoblje vrtića jer to nisu spriječili. Mala djeca često grizu i to je neizbježno kad se nalaze u skupini djece. Važno je znati da to ponašanje u tom uzrastu ne predstavlja znak za uzbunu. Dok još ne znaju reći što žele, griženje djeci predstavlja oblik komunikacije. Naučite „pročitati“ takvo ponašanje pitajući se: „Koju poruku mi dijete šalje?“. Što dijete bude starije bolje će se izražavati govorom i komunicirati s drugom djecom. Tada će griženje, udaranje, čupanje i slično ponašanje biti sve rjeđe.

Postoji niz mogućih razloga zbog kojih djeca u ranom uzrastu grizu:

• neshvaćanje da ugriz boli,
• impulzivnost uslijed nedostatka kontrole,
• istraživanje pomoću usta (oralna faza razvoja),
• izražavanje frustracije koju ne znaju drugačije izraziti (kad su umorni, gladni, bolesni, kad im se nešto brani, kad moraju dijeliti, kad moraju čekati na red, kad ne znaju izraziti što trebaju…),
• želja za izazivanjem reakcije (zbog nedostatka pažnje ili dosade),
• preveliko uzbuđenje,
• stres zbog promjena,
• ljubomora,
• rast zubića…

Što možete učiniti?

• pratite ponašanje djeteta i prepoznajte kada se griženje javlja
• pokušajte predvidjeti situacije u kojima bi moglo doći do griženja i preusmjerite dijete na drugu aktivnost
• već nakon prvog ugriza ili pokušaja ugriza jasno, smireno i odlučno recite „Ne grizi, to boli“, bez puno objašnjavanja
• ukoliko do griženja dođe, suosjećajte sa „žrtvom“ i ispričajte se za ono što je Vaše dijete učinilo
• čak i kada dijete zna da je napravilo nešto neprihvatljivo, uvijek treba dobiti poruku da je vrijedno ljubavi („Tebe volim, ali nije dobro to što si učinio!“)
• ne tražite objašnjenje od djeteta za to ponašanje jer Vam ga ono ne može dati
• budite strpljivi, jer promjene zahtijevaju vrijeme
• pohvalite dobro ponašanje svoga djeteta
• ukoliko je Vaše dijete nekoga ugrizlo u vrtiću, ne kažnjavajte ga kod kuće, jer je ta situacija već riješena u vrtiću
• ako je netko ugrizao Vaše dijete u vrtiću, važno je da imate povjerenja u odgojitelje i to da se oni savjesno zalažu za ublažavanje problema koji se mogu pojaviti oko griženja
• važna je suradnja obitelji i odgojitelja, dosljednost u postupanju, povjerenje i otvorena komunikacija

Poštovani roditelji, nakon potresa koji su neka djeca doživjela u vrtiću, neki doma, svima nam je potrebna uspostava ponovne ravnoteže. Reakcije na stres mogu biti raznovrsne, odmah vidljive ali i naknadne. Važno je da imamo strpljenja kako s djecom tako i sa samima sobom. 

Zato vam preporučamo  publikaciju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba “Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa” za koju se nadamo da će vam biti podrška i pomoć u ponovnoj uspostavi sigurnosti u životu vas i vaše obitelji. Publikacija je interaktivna pa uz savjete o tome kako razgovarati s djecom i kako se ponašati u slučaju potresa, predlaže i aktivnosti s djecom.

Autori publikacije su psiholozi Poliklinike: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, Krešimir Prijatelj i Mia Roje Đapić.

Odgojiteljice će se baviti tom temom u sklopu dnevnih aktivnosti a također vas pozivamo da se slobodno javite i dogovorite razgovor s našom psihologinjom i ravnateljicom Vanjom Medić ako imate bilo kakvih pitanja , nedoumica ili jednostavno želite porazgovarati o svom iskustvu.

Mi ćemo u vrtiću od sljedećeg tjedna redovito vježbati evakuaciju, kako bi djeca u slučaju pravog potresa bila što sigurnija u sebe i što manje se prestrašila. Oduvijek imamo Plan evakuacije (vizualni prikaz možete vidjeti pored ulaza na oba kata), koji ćemo sada precizno prilagoditi mogućoj potrebi evakuacije djece u slučaju potresa.

Prilažemo i nekoliko INFORMATIVNIH BROŠURA O POTRESU-KAKO SE PRIPREMITI I PONAŠATI :

https://www.zagreb.hr/UserDocsImages/hitne_situacije/LETAK%20POTRES.pdf
https://www.zagreb.hr/userdocsimages/arhiva/uhs%20LETAK%20potres%20karta.pdf
https://www.zagreb.hr/userdocsimages/hitne_situacije/uzh%20LETAK%20potres.pdf

Sadržaj teksta svojevrstan je presjek svega onoga što se tiče artikulacijskih poremećaja. Samo o ovoj temi postoji nekoliko kolegija tijekom logopedskog obrazovanja. Zahtijeva povezivanje mnogo različitih znanja kako bi se dobila cjelovita slika o ovom području.

Na sam spomen pojma logopedije i/ili logopeda velik broj osoba reći će kako ih to najprije podsjeća na mucanje, ispravljanje pogrešnog izgovora (najčešće glasa ,,R”, točnije ,,jel’ to ono kad ne možeš reć’ R?”) te disleksiju.

Jedna od najčešćih poteškoća djece predškolske i školske dobi jest nepravilan izgovor glasova. Nazivi koji se koriste za ovu vrstu poteškoća su i Poremećaj izgovora, Artikulacijski poremećaj i Dislalija (Dyslalia). Potrebno je napomenuti kako je termin dislalija zastario i ne koristi se više u novijoj relevantnoj literaturi, kao ni u nastavnim kolegijima na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Može se reći i da gotovo nema jezično-govornog poremećaja koji nije popraćen i poremećajem izgovora (bilo da se radi o poremećaju izgovora glasova ili nesigurnoj ,,slici” riječi).

Nažalost, postoji tendencija porasta – posljednjih dvadesetak godina utrostručio se broj svih razvojnih poremećaja, pa tako i jezično-govornih, kao i komunikacijskih teškoća. Procjene su da čak 30 % predškolske djece vani i u nas, a u novije vrijeme podaci pokazuju da se taj postotak vjerojatno penje i do 40%, pate od nekog poremećaja izgovora, jezika i komunikacije. Teškoće su i kompleksnije nego što su nekad bile, višestruke su. Radi se nerijetko o najmanje dva udružena poremećaja, pa samim time i terapije dulje traju, a opet nema garancije o izvjesnom ishodu poboljšanja stanja. Zato logopedija, kao i čista medicina, nikad nije kao matematika, da dva plus dva uvijek daju četiri i da možete obećati kako će uvijek biti tako i samo tako.

Poremećaje izgovora / artikulacijske poremećaje možemo uočiti i auditivno i vizualno, dakle kad nešto ne ,,štima” baš, ne zvuči kako bi trebalo, a isto tako, nekad se zaista i vide neobični obrasci kako dijete izgovara neki glas ili glasove.

Prema glasovnim skupinama razlikuju se sljedeći poremećaji: sigmatizam, rotacizam, lambdacizam, kapacizam, gamacizam, tetacizam, deltacizam i etacizam. Nazive su dobili prema imenima grafema u grčkom alfabetu, odnosno glasu koji je nositelj određene skupine. Sigmatizam, primjerice, obuhvaća najveći broj glasova: /S Z C/, /Š Ž Č Ć/, /DŽ Đ/. Skupina je dobila naziv po 18. grafemu grčkog alfabeta sigma (σίγμα) – veliko slovo Σ; malo slovo σ i na kraju riječi ς.

Usvajanje izgovora glasova odvija se po ,,ustaljenom redu”, odnosno po razvojnoj liniji. To znači da se neki glasovi fiziološki usvajaju ranije od ostalih. Glasovi koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, poput glasova P, B, M, A koji su poprilično vidljivi i jednostavni, dok se izgovor onih složenijih ,,brusi” dugo, poput R, LJ i DŢ. Stoga, nije svako odstupanje od pravilnog izgovora u određenoj dobi nužno i govorna patologija. Tako bi dijete od tri godine trebalo ispravno izgovarati sve vokale, te glasove J, F, V, H, L, dok bi do četvrte godine uz navedene trebalo ispravno izgovarati i glasove S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ, LJ, NJ. Glasovi L i R javljaju se najkasnije i nepravilan izgovor se može tolerirati do dobi od četiri i pol godine. Što se tiče konteksta hrvatskog fonetskog sustava, smatra se da bi svi glasovi hrvatskog izgovornog sustava trebali biti pravilno usvojeni i pravilno izgovarani do djetetove 5. godine života, pogotovo nakon 5 i pol godina.

Izgovorne norme (prema Vuletić, 1990.) za pojedine glasove i glasovne skupine:

Neka djeca vrlo lagano pravilno izgovaraju sve glasove, dok druga na tom putu prolaze kroz niz poteškoća. Razvoj izgovora kod svakog je djeteta individualan i postupan. Primjerice, oblikovanje pravilnog izgovora glasova Č i Š može razvojnom linijom polaziti od izgovora glasa T iz kojeg nastaju glasovi S i C i napokon glasovi Č i Š. Tako bi MAČKA prvo bila   MATKA,   zatim MACKA,   te   na   kraju   MAČKA. Ili RIBA – prvo bi bila IBA, zatim JIBA, pa LIBA i na kraju RIBA.

Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a javljaju se u tri oblika:

Omisija – izostavljanje ili nečujna realizacija jednog ili više glasova (npr. dijete umjesto TRUBA izgovara TUUBA, umjesto KLUPA – KUUPA, umjesto RIBA – IBA i sl.)

Supstitucija – zamjena jednog ili više glasova drugim (npr. dijete umjesto RUKA govori JUKA, umjesto MORE – MOLE i sl.)

Distorzija – nepravilan, iskrivljeni izgovor nekog glasa ili skupine glasova (to znači da su svi glasovi prisutni, ali njihov izgovor je drugačiji od uobičajenog, npr. blago ili jako umekšan izgovor glasova Š,Ž,Č ili ,,francuski” , tj. grleni izgovor glasa R).

Nije naodmet spomenuti kako se u logopedskoj praksi pokazalo da je lateralni sigmatizam čak teži, zahtjevniji i tvrdokorniji za ispraviti od bilo koje distorzije glasa R. Osim što je lateralni sigmatizam prilično vizualno upadljiv prilikom realizacije, ujedno je zbog takvog načina izgovora prisutna i pojačana salivacija.

Nadalje, kako u svemu, tako i u logopediji, postoje kardinalne greške u tretmanu, a to si niti jedan logoped ne bi smio dopustiti. U medicini se zna, kao jedan od mnogobrojnih primjera, kako je u potpunosti kontraindikativno pacijentu u stanju infarkta miokarda ubrizgati hormon adrenalin (epinefrin), u situacijama kada je nužno povećati srčani minutni volumen. Za navedeno se zna da se to ne smije i to je jednostavno tako.

U logopediji je, naime, nerealno očekivati od djeteta i raditi s njime korekciju glasa R, ako prethodno nije pravilno usvojen glas L. Stvar je u tome da glas L fiziološki prethodi glasu R. Mjesto tvorbe im je u potpunosti isto. Oba glasa izgovaraju se na način da vršak jezika (apex) dodiruje nepce iza gornjih inciziva (sjekutića). Jedina je razlika u tome što taj vršak jezika mora brzo zavibrirati kako bismo tu izvedbu percipirali kao glas R. Drugi primjer bio bi kada bi se u tretmanu imalo dijete s guturalnom distorzijom glasa R. U tom slučaju krajnje je kontraindikativno koristiti logatome i riječi zasićene glasovima K, G i H za koje se fonetski, tvorbeno i artikulatorno zna da ,,vuku” jezik prema nazad, a upravo suprotno od toga je ono što se želi postići. Naravno, teško je izbjeći te glasove u spontanom govoru jer će se pojaviti kad-tad – jednostavno je potrebno ciljano izbjegavati te glasove što je više moguće u direktnom tretmanu dok je rad na navedenom glasu u fazi korekcije, ne nužno automatizacije kao posljednje etape u ispravljanju pogrešnog izgovora.

Ono što se moće napraviti jest dati smjernice i izabrati u mnoštvu informacija neke vježbice za glasove koje uvijek vrijede. Nemoguće je u jednom tekstualnom dokumentu objediniti apsolutno sve vježbice i terapeutske postupke čak i za jedan jedini glas, ali ono što nadalje slijedi jest ,,priručna pomoć”.

Na internetu zaista postoji enorman broj raznoraznih vježbica, igrica i sl., kao i službenih stranica raznih privatnih logopedskih kabineta, ali i ,,logo-kutaka” u sklopu pojedinih dječjih vrtića. Ono što treba imati na umu jest znati što točno tražiti i zašto se traži, pritom imajući objektivne kriterije u prosuđivanju što će se s interneta odabrati i koristiti, a što ne.

Što se tiče audio-video demonstracija na YouTube-u, prednjače kolege iz Republike Srbije. Naravno da se zvučno ostvarenje glasova, ali i cjelokupna dikcija narativa i diskursa (govornog iskaza) razlikuju u hrvatskom i srpskom jeziku. Međutim, u kontekstu odabranih glasova koji slijede u sljedećim linkovima, izrazito su korisni u korekciji tih glasova.

https://www.youtube.com/watch?v=o5AUZMVeFKA ( Kako izgovoriti glas (slovo) R, vežbe za decu i odrasle – logoped Beograd )

https://www.youtube.com/watch?v=j3DGQFKewms (Čarobnim štapićem učimo R)

Djetetu najprije treba osvijestiti što je to vršak jezika jer je vršak jezika potreban za izgovor skoro svih glasova u hrvatskom fonetskom sustavu. Kad se određeni glas izvježba u svim pozicijama koristeći logatome (slogove bez značenja – npr. ARA, ERE, RIRI, RARA….) i riječi, slijede vježbe automatizacije glasa, tj. primjena naučenog glasa kroz kraće rečenice, priče, pjesmice, recitacije, razne govorne igre, brojalice i brzalice zasićene tim glasom, a kao kruna svega jest inkorporirati ciljani glas unutar spontanog govora. Obično je potrebno više vremena da dijete počne upotrebljavati novonaučeni glas u svakodnevnom govoru, treba ga ispravljati, ali tek onda kada ga nauči pravilno izgovarati, tako što će se, kada dijete pogriješi, pravilno za njim ponoviti traţeni glas. S obzirom na to da faza automatizacije može znatno potrajati, potrebno je osmišljavati zanimljive i kreativne aktivnosti , npr. igra ,,U trgovini” u kojoj dijete glumi kupca i traţi od prodavača samo one artikle koji u sebi sadrže traženi, ciljani glas. Ili, može tražiti samo one artikle čiji naziv počinje tim glasom.

Sve dosad navedeno i napisano vrijedi općenito za bilo koji glas, a doista je samo ,,kap u internetskom oceanu”, samo treba biti kritičan u odabiru i znati točno imenovati problem i znati što se traži, kao i dobro prosuditi prije primjene nečega u terapiji.

Za kraj, slijede dva linka Centra Logos iz Slavonskog Broda: http://www.centar-logos.hr/artikulacijski-poremecaji/

http://www.centar-logos.hr/vjezbe-artikulacije-za-pojedine-glasove/     –     korisno  jer imaju liste riječi za većinu glasova u različitim pozicijama unutar riječi.

• Najvažnija stavka u tretmanu jest i uvijek će biti isključivo roditelj/i. Logopedi kao takvi su samo smjernica, ali roditelj je taj koji je ključan u ovom procesu kao prvi odgojitelj svoga djeteta, a ujedno i najbliži govorni model. Vježba, vježba i samo vježba! 

Pripremila: Kristina Spajić, stručni suradnik logoped

*Vuletić, D. (1990): Test artikulacije. Fakultet za defektologiju, Zagreb.

Čitanje, kao jedna od vještina, razvija se od malena. Vi roditelji, kao prvi odgojitelji svoga djeteta, ujedno ste i prvi učitelji. U članku koji je priredila naša logopedinja možete pronaći konkretne primjere poticanja predvještina čitanja kod kuće sa svojom djecom. Postupnim razvijanjem motivacije i volje za čitanjem potičemo nužne predvještine za sve buduće školske aktivnosti.

Predvještine-čitanja