Naš stručni tim savjetuje

Polazak u školu

Polazak u školu za dijete i njegovu obitelj donosi mnogo promjena, pa je pravovremena priprema djeteta za taj veliki korak od velike važnosti. Priprema za školu ne odnosi se samo na godinu prije polaska u školu, jer spremnost za školu podrazumijeva sposobnosti i vještine koje se razvijaju od najranije djetetove dobi. Škola pred djecu stavlja određene zahtjeve, za koje djeca, kako bi im mogla udovoljiti moraju dostići određenu razinu spremnosti – tjelesnu, socio-emocionalnu i spoznajnu spremnost. Prije upisa u prvi razred utvrđuje se spremnost djeteta od strane stručnog povjerenstva. To podrazumijeva sistematski zdravstveni pregled u ambulanti školske medicine te testiranje djeteta u matičnoj školi kod stručne službe (razgovor uz provjeru osnovnih vještina). Ako sistematski pregled i testiranje djeteta ukažu da još nije dostiglo onu zrelost koja omogućava udovoljavanje školskim zahtjevima, savjetuje se odgoda početka školovanja za godinu dana. Pitanje koje često “muči” roditelje je „Mora li dijete naučiti čitati i pisati prije polaska u školu?“. Dijete ne mora znati pisati čitati prije polaska u školu, ali trebalo bi razvijati razne sposobnosti i vještine koje su uvjet za savladavanje tih i drugih školskih izazova. Predčitalačke i predpisalačke vještine podrazumijevanju prepoznavanje i proizvodnju rime, slogovnu sintezu i analizu (spajanja slogova u riječi i obratno, rastavljanje riječi na slogove), izdvajanje prvog i zadnjeg glasa u riječima, glasovnu sintezu i analizu (spajanja glasova u riječi i obratno, rastavljanje riječi na glasove, odnosno „slovkanje“) te grafomotoričke vještine. Ove vještine razvijaju se od djetetovog rođenja, pa je za njihov razvoj nužno pružiti djetetu poticajno okruženje, u kojem je roditelj primjer ponašanja djetetu, u kojem se redovito čita, piše, crta i u kojem je dijete okruženo dječjim knjigama prema njegovu interesu. Kroz druženje s knjigom dijete uči kako se drži knjiga, da tekst ide s lijeva na desno, odozgo nadolje te kako se knjiga lista, što je od velikog značaja jer djeca kad krenu pisati često zrcale slova, pišu s desna na lijevo ili odzdo prema gore. U ovoj dobi se očekuje da djeca poznaju boje, vremenske odnose (godišnja doba, dani u tjednu, jutro, večer, prije, poslije) te prostorne odnose (lijevo, desno, gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad). Očekuje se da dijete pravilno izgovara sve glasove, pravilno se gramatički izražava (koristi množinu i jedninu, zamjenice, rod i padež), verbalno definira jednostavne pojmove (od čega su, čemu služe, sličnosti , razlike…), verbalno iskazuje sličnosti i razlike među pojmovima te da zna prepričati kraći događaj ili priču u pravilnom slijedu. Dijete treba usvajati i različite predmatematičke vještine, poput razvrstavanja predmeta prema određenom svojstvu (boja, veličina, oblik), uočavanja sličnosti i različitosti, prepoznavanja brojki, razumijevanja pojmova više, manje, duži, kraći, oduzmi, dodaj…, razumijevanja dodavanja ili oduzimanja uz konkretne objekte, nizanja predmeta i održavanje slijeda. Često veliki naglasak stavljamo na spoznajne zahtjeve koje škola stavlja pred djecu. Međutim, socio-emocionalna zrelost izuzetno je bitna kako bi se dijete lakše snašlo i kako bi prilagodba na novo okruženje bila što lakša. Djeca trebaju biti samostalna u brizi o sebi, vješta u komunikaciji s vršnjacima i odraslim osobama, razvijenih radnih navika, strpljenja, sposobna kontrolirati svoje emocije, surađivati, tražiti pomoć, rješavati konflikte, brinuti o svojim stvarima. Stvorite djetetu radne navike kroz male obaveze, kao što su pospremanje sobe, kreveta, postavljanje pribora na stol… Potaknite dijete da samo donosi male odluke (npr. koju priču želi da mu pročitate, koju majicu će obući). Pokažite entuzijazam kada želi nešto samo učiniti, iako mu za to treba puno više vremena i pohvalite ga za uloženi trud. Pripremite dijete za situacije u kojima treba biti samostalno – uvježbajte s djetetom put do škole, adresu stanovanja, čuvanje i pripremu knjiga i ostalog pribora za školu, upoznajte ga s osobama koje će se o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti… U ovoj dobi djeca počinju uspoređivati sebe s vršnjacima, a uskoro kreću i prva vrednovanja u školi. Stoga je važno njegovati i razvijati samopouzdanje djeteta. Važno je pohvaliti djetetovo konkretno ponašanje, omogućiti djetetu doživljaj uspjeha kroz aktivnosti u kojima je uspješno, ohrabrivati dijete da se upušta u nove aktivnosti, poticati da završi započeto, da ne odustaje, učiti dijete da promatra vlastiti napredak, učiti da se suočava i prihvaća neuspjeh. Razvijajte djetetove pozitivne stavove i interes prema školi. Ohrabrujte svoje dijete čak i ako imate neugodna sjećanja na Vaše školske dane. Djeca lako i sama osjete nesigurnosti i strahove roditelja. Govorite o školi kao o mjestu gdje će naučiti puno novoga, upoznati nove prijatelje, imati učitelja koji će mu pomagati. Nikako nemojte dijete plašiti obavezama koje ga čekaju u školi. Prije polaska u školu na vrijeme i u dobrom ozračju s djetetom pripremite njegov prostor za učenje, potrebni pribor i školsku torbu. Neka dijete aktivno bude uključeno u izbor, kako bi priprema za školu dobila na važnosti, stvorilo pozitivan stav o školi i umanjilo strah pred nepoznatim. Uspostavljanje rutine olakšat će djetetu prilagodbu na promjene – dogovorite s djetetom kako će izgledati njegovo poslijepodne nakon škole (npr. “kad dođem iz škole, prvo ručam, odmorim pola sata, pa onda pišem domaću zadaću”). Nemojte učiti s djetetom, učite ga da to bude njegova odgovornost, ali budite dostupni ako treba pomoć. Ostvarite odnos suradnje i otvorene komunikacije s učiteljicom i stručnim timom škole – podijelite informacije o djetetu koje bi mu mogle olakšati nošenje sa školskim izazovima. Učite dijete da zna tražiti pomoć od Vas i drugih odraslih – recite mu da je učiteljica osoba kojoj se može obratiti za pomoć kad nešto ne razumije ili ima problema. Budite podrška svom djetetu – polazak u školu donosi mnogo novosti u djetetovu funkcioniranju – imat će nove obaveze i odgovornosti, rasporede, zadaće, biti odgovorno za svoje stvari, trebat će se moći snaći u novim, nepoznatim situacijama, novom prostoru, s novim vršnjacima i odraslim osobama. Dajte mu vremena za prilagodbu, pokažite djetetu da vjerujete u njegove sposobnosti, potičite da se osamostaljuje i uči te budite na raspolaganju kad mu zatreba pomoć i podrška. Detaljnije informacije s dodatnim primjerima kako pomoći djetetu u pripremi za školu pročitajte u Vodiču za roditelje: Ulazak u svijet škole koji je dostupan na poveznici.

Moje dijete i disciplina

Često čujemo o disciplini kao o nečemu negativnom, strogom, krutom, čak se ponekad izjednačava s kažnjavanjem. Međutim, disciplina to nije. Disciplina je proces kroz koji se dijete uči razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja i kontrolirati svoje ponašanje. Disciplina uključuje pohvale, pravila, granice i upute djetetu kako se ponašati. Kažnjavanje, odnosno negativna posljedica bi trebala biti samo jedan mali dio učinkovite discipline. Uspješno discipliniranje trebalo bi u odgoju biti prisutno čitavo vrijeme, a ne samo kada se dijete “loše” ponaša. Važno je znati da svako mijenjanje ponašanja zahtijeva vrijeme i strpljenje te da ove disciplinske metode neće uvijek imati trenutni učinak, ali imaju dugoročan učinak u vidu razvijanja kvalitetnog odnosa roditelj-dijete

Postupci koji nemaju očekivani i željeni utjecaj na ponašanje djece:

  • (prazne) prijetnje,
  • prečesto/ prerijetko/ neprecizno pohvaljivanje,
  • oblikovanje ponašanja djeteta zanemarujući njegove osjećaje  i potrebe (npr. „Kako će se braco osjećati ako samo ti sjediš u mom krilu tijekom čitanja priče?“, a potreba djeteta je Vaša blizina),
  • neizravne pokude (npr. „Nisi više beba!“),
  • neprimjereno (prečesto/predugo) služenje time-outom,
  • fizičko kažnjavanje – dijete ne uči da neka ponašanja nisu prihvatljiva, nego samo zbog straha neće ponavljati nepoželjna ponašanja u roditeljevoj blizini; uči da se tako “rješavaju” problemi.

Kako uspješno provoditi disciplinu?

  • Djeca se ponekad ponašaju neprihvatljivo da privuku pažnju – i negativna pažnja je pažnja. Odvojite vrijeme u danu kada ćete se posvetiti samo svom djetetu.
  • Primijetite i pohvalite konkretno ponašanje svoga djeteta, tako će ga vjerojatnije i ponoviti – u odgoju pohvala treba biti puno više nego pokuda!
  • Dajte djetetu na važnosti – davanjem izbora možete postaviti granice, ali i omogućiti djetetu osjećaj samostalnosti (npr. pitajte: “Želiš li obući žutu ili plavu majicu?“; „Želiš li pokupiti igračke sam ili da ti ja pomognem?“, „Želiš li prvo oprati zube ili obući pidžamu?“). Uvijek na izbor dajte one opcije koje su Vam prihvatljive.
  • Dajte djetetu vremena da izvrši Vaš nalog i ponovite mu uputu – budite strpljivi!
  • Omogućite djetetu da vidi do čega dovodi njegovo ponašanje, kako bi naučilo iz direktnih posljedica svog ponašanja (npr. ako namjerno potrga igračku više se neće moći s njom igrati, a Vi mu nećete odmah kupiti novu).
  • Uskratite privilegije – treba paziti da se djetetu nikad ne uskraćuje nešto od životne važnosti (npr. hrana ili spavanje). Uskratite nešto što je djetetu važno na kratko vrijeme (npr. igračku).
  • Primijenite metodu isključenja ili time-out, pogotovo ukoliko djetetovo ponašanje ugrožava njegovu sigurnost ili sigurnost druge djece. Mjesto isključenja treba biti djetetu dosadno mjesto na kojem nema drugih zanimacija, npr. stolica. Neka dijete tamo ostane kratko, nekoliko minuta. Objasnite mu kratko zašto je isključeno. Nakon isključenja ohrabrite dijete na povratak u aktivnosti i poželjno ponašanje.
  • Djeca su nervozna i „teška“ kad su umorna – nemojte inzistirati na zadacima ili odlasku negdje ako je dijete umorno.
  • Jedna od metoda suočavanja s dječjim bijesom i ljutnjom je ignoriranje, ako izljev ljutnje nije opasan za dijete ili druge.
  • Djeca ponavljaju ono što „prolazi“ – ako dijete ima ispad bijesa u trgovini i Vi mu kupite slatkiše da ga smirite, vrlo vjerojatno će to učiniti i sljedeći put kad dođete u dućan – budite dosljedni i čvrsti, neka “ne” bude “ne”.
  • Ostanite smireni i sabrani kad se suočavate s dječjim neposluhom – Vaša frustracija može pojačati djetetovu reakciju. Kako djeca odrastaju lakše će izražavati svoje potrebe i lakši će biti dogovori oko pravila, pa tako i Vaše međusobno razumijevanje.

Kad djeca grizu

Faza griženje kod djece najčešće se javlja u dobi od prve do treće godine, traje neko vrijeme i prolazi. Iako ne moraju sva mala djeca prolaziti kroz tu fazu, uobičajeno je da se u jasličkim skupinama među djecom javi griženje. Kad dijete počne gristi drugu djecu, to može dovesti do zabrinutosti kod roditelja. Treba razmišljati o griženju kao uobičajenoj fazi u toj dobi. Ako Vaše dijete nekog ugrize, možda ćete se osjećati krivima ili zabrinuto da nešto nije u redu, možda će Vas brinuti reakcije drugih roditelja. S druge strane, ako netko ugrize Vaše dijete, možda ćete se zabrinuti za sigurnost i dobrobit svog djeteta, a možda i ljutiti na dijete koje ga je ugrizlo ili na stručno osoblje vrtića jer to nisu spriječili. Mala djeca često grizu i to je neizbježno kad se nalaze u skupini djece. Važno je znati da to ponašanje u tom uzrastu ne predstavlja znak za uzbunu. Dok još ne znaju reći što žele, griženje djeci predstavlja oblik komunikacije. Naučite „pročitati“ takvo ponašanje pitajući se: „Koju poruku mi dijete šalje?“. Što dijete bude starije bolje će se izražavati govorom i komunicirati s drugom djecom. Tada će griženje, udaranje, čupanje i slično ponašanje biti sve rjeđe.

Postoji niz mogućih razloga zbog kojih djeca u ranom uzrastu grizu:

  • neshvaćanje da ugriz boli,
  • impulzivnost uslijed nedostatka kontrole,
  • istraživanje pomoću usta (oralna faza razvoja),
  • izražavanje frustracije koju ne znaju drugačije izraziti (kad su umorni, gladni, bolesni, kad im se nešto brani, kad moraju dijeliti, kad moraju čekati na red, kad ne znaju izraziti što trebaju…),
  • želja za izazivanjem reakcije (zbog nedostatka pažnje ili dosade),
  • preveliko uzbuđenje,
  • stres zbog promjena,
  • ljubomora,
  • rast zubića…

Što možete učiniti?

  • pratite ponašanje djeteta i prepoznajte kada se griženje javlja
  • pokušajte predvidjeti situacije u kojima bi moglo doći do griženja i preusmjerite dijete na drugu aktivnost
  • već nakon prvog ugriza ili pokušaja ugriza jasno, smireno i odlučno recite „Ne grizi, to boli“, bez puno objašnjavanja
  • ukoliko do griženja dođe, suosjećajte sa „žrtvom“ i ispričajte se za ono što je Vaše dijete učinilo
  • čak i kada dijete zna da je napravilo nešto neprihvatljivo, uvijek treba dobiti poruku da je vrijedno ljubavi („Tebe volim, ali nije dobro to što si učinio!“)
  • ne tražite objašnjenje od djeteta za to ponašanje jer Vam ga ono ne može dati
  • budite strpljivi, jer promjene zahtijevaju vrijeme
  • pohvalite dobro ponašanje svoga djeteta
  • ukoliko je Vaše dijete nekoga ugrizlo u vrtiću, ne kažnjavajte ga kod kuće, jer je ta situacija već riješena u vrtiću
  • ako je netko ugrizao Vaše dijete u vrtiću, važno je da imate povjerenja u odgojitelje i to da se oni savjesno zalažu za ublažavanje problema koji se mogu pojaviti oko griženja
  • važna je suradnja obitelji i odgojitelja, dosljednost u postupanju, povjerenje i otvorena komunikacija